Moje ime je Anita, ja sam iz Bugarske. Studirala sam arapski jezik 5 godina na Sveučilištu u Sofiji. Nakon što sam diplomirala, preselila sam u Hrvatsku, gdje trenutno živim sa svojim mužem. Nekoliko mjeseci nakon dolaska u Hrvatsku počela je izbjeglička kriza u Europi. Otvoreno je radno mjesto u UNICEF-u na koje sam se prijavila.
Počela sam raditi kao tumač za UNICEF u zimskom centru za tranzit u Slavonskom Brodu. U početku sam mislila da ću biti samo tumač između dva jezika. Bilo je složenije nego što sam mislila. Veliki problem bio je s razumijevanjem različitih dijalekata. Od prevoditelja je zatraženo da provjere jesu li izbjeglice i migranti koji dolaze u Hrvatsku doista iz zemalja za koje su tvrdili da dolaze. Policija ih je pitala jesu li doista iz Sirije. Većina ih je rekla “Da, da, mi smo iz Sirije”, ali ljudi iz Pakistana i Afganistana koji nisu Arapi također su rekli da su iz Sirije. Ovo je bila njihova ulaznica za Europu.
Ono za što nisam bila spremna, priče su ljudi. Cijeli tim koji je radio u Slavonskom Brodu nije bio spreman za ovu situaciju, za krizu. Nismo imali upute kako komunicirati s ljudima. Nije to bio samo posao, morali smo raditi dvanaest sati, a onda zaboraviti sve. Bilo je stvarno emocionalno. Oni [izbjeglice] nisu dobili nikakvu informaciju o njihovim pravima. S druge strane, to je bio veliki problem za nas koji smo radili na svom polju jer smo bili tamo da im pomognemo, ali nam nije bilo dopušteno dati nikakvu informaciju, jer mi nismo ništa znali o njihovom prava. Ljudi su se raspitivali o mogućnosti rada i studiranja u Njemačkoj I nažalost mi nismo znali te informacije. Pitali smo policiju, ali su nam rekli da kad izbjeglice dođu do “konačnog odredišta” bit će obaviješteni o cijeloj situaciji u zemlji domaćinu I njihovim pravima. Nismo im mogli pružiti relevantne informacije.
Moj savjet svima, komunicirajte s ljudima iz drugih kultura. Kada postavljamo pitanja, naučimo mnoge nove stvari i postajemo otvoreniji novim stvarima i novim ljudima u našem životu.